Rođen si na Cetinju a svoje prve rukometne korake si načinio u Kotoru. Da li si odmah znao da je rukomet prava stvar za tebe?

To je grad u u kojem živim od svoje treće godine i koji je u stvari moj dom. Rukomet sam počeo da treniram sa 12 godina u tadašnjem RK Kotoru. Brzo sam se priključio prvoj ekipi, dok sam još bio u osnovnoj skoli. Igrali smo Drugu Crnogorsku ligu i izborili smo ulazak u prvu ligu Crne Gore, istovremeno kada i tadašnji RK Tivat. Došlo je do spajanja dva kluba u RK Boka, gdje sam proveo svega godinu i po igrajući prvu ligu sa prvom ekipom , a isto tako i kadetsku ligu istovremeno. Na plousezoni 2006. godine dobio sam poziv sa Cetinja koji sam prihvatio. To je bio jedini način da napredujem i da napravim neke prve bitne korake da bih uspio u rukometu.

Dugo si igrao u Lovćenu koji je sinonim za crnogorski rukomet. 2006. godine si zaigrao „Challenge Cup”, ekipu je činila jedna i te kako jaka družina, Marko Ćuruvija, Goran Đukanović, Marko i Goran Lasica itd. Lovćen je u trećoj rundi savladao Berane, u drugoj Borac iz Banja Luke a ti si se priključio ekipi u 1/8 finala gde ste igrali protiv Norveškog Dramena, na Cetinju ste pobedili 29:26 gde si se upisao u listu strelaca 2 puta a u Dramenu ste izgubili 37:27. Kako bi opisao tu sezonu i da li je moglo bolje?

Jeste. Lijepo se prisjetiti tog vremena kada sam sa 17 godina otišao od kuće i počeo skroz profesionalno da se bavim rukometom. Iako, dosta prije toga sam nekako znao da će rukomet biti moja zanimacija i sjutra posao. što je bilo tada nekima čudno jer iz mog grada nikada nijedan rukometaš nije uspio da napravi nešto više, iako je uvijek bilo talenata. Što se tiče te moje prve sezone u Lovćenu, sjećam se gotovo svega. Te godine smo osvojili kup i prvenstvo Crne Gore, igrali “Challenge Cup” i naišli na tada odličnu ekipu Dramena koji su nas eliminisali. Sve u svemu bila je uspješna s obzirom da smo uspjeli da osvojimo oba domaća trofeja.

Naredne sezone 2007-2008. izborili ste učešće u nešto jašem takmičenju. To je bio EHF kup gde ste bili poraženi od Dudelanža iz Luksemburga već u prvoj rundi, na Cetinju ste odigrali nerešeno a u Luksemburgu ste na poluvremenu vodili 18:13 pa ste „prokockali” veliku razliku. Postigao si 16 pogodaka na tim utakmicama, da li misliš da ste mogli do naredne runde?

Zapravo igrali smo obije utakmice u Luksemburgu. Klub je tada tako odlučio iz raznoraznih razloga. Te sezone je došao novi trener, zapravo sam dosta trenera i promijenio za svoje tri i po sezone na Cetinju. Ispali smo u prvoj rundi od tada dosta slabijeg tima. Meni je svaka utakmica puno značila kao mladom igraču, pogotovo na Evropskoj sceni.

U svojoj poslednjoj sezoni na Cetinju odigrao si ponovo Evropsko takmičenje gde si se susreo sa timom u kome sada nastupaš a to je „Tremblay”. Da li su već tada pokazali interesovanje za tebe ili je to bilo nešto kasnije?

Da mi je tada neko rekao da ću igrati upravo za taj Tremblay, ne bih mu vjerovao. Ali to je sportska karijera, niko ne može da zna što će i kako da bude. Tada nije bilo interesovanja sa njihove strane, bio sam mlad i iskreno nespreman za tako nešto, nisam još bio formiran igrac. Ako se dobro sjećam nisam ni imao veliku minutažu u tom dvomeču. Interesovanje Tremble-a je počelo dosta kasnije. Dok sam jos bio u Njemačkoj.

U sezoni 2010-2011 nastupaš u Španskom San Antoniu koji se takmičio u Kupu pobednika kupova, savladali ste ekipe Doukas (Grčka), Izviđač (BiH), RK Maribor (Slovenija) ali u polufinalu vas je u Francuskoj pobedio Tremblay 25:21 a u Španiji ste vi pobedili 27:23 što nije bilo dovoljno za prolaz dalje. Da li ti je suđen „Tremblay”?

Nakon tri i po sezone u Lovćenu shvatio sam da je vrijeme da idem negdje još ozbiljnije, da igram negdje na većem nivou. Napustio sam Lovćen prije isteka ugovora i to je tada bio hvala Bogu pravi potez, kasnije se ispostavilo. U Španiji mi je sve nekako “leglo” baš onako kako treba. Rukomet i zivot. Asobal liga je još tada bila veoma jaka, a igrali smo i EHF kup. I igrali smo dobro cijelu sezonu. Nije nam se dalo da igramo finale, baš opet ispadosmo od Tremble-a. Ispada da mi je nekako bio suđen, samo što ja to još tada nisam znao.

Foto: rukometnizurnal

Dobio si poziv iz Belorusije, u pitanju je Dinamo Minsk, može se reći da si u Evropskim takmičenjima u tom klubu pružio najbolje partije. Bila je to prva Liga šampiona za tebe, susreo si se sa ozbiljnim ekipama poput Barselone, Berlina, Šafhauzen Kadetena i Pik Segeda. Kakav je osećaj zaigrati Ligu šampiona? Da li ti je to bio primarni cilj u tvojoj karijeri?

Nakom dvije sezone u Španiji došla je Bjelorusija, Dinamo iz Minska. Zbog finansijskih problema, u Španiji je sve nekako krenulo nizbrdo. Morao sam da idem. Dobio sam ponudu iz Minska, čuo dobre stvari o tom klubu i odlučio da pokušam upravo zbog Lige šampiona. Bilo je teško prvih dva mjeseca. Poslije Španije, novo sve, potpuno drugi svijet i potpuno drugi način gledanja na sport i takmičenje. Ali uklopio sam se kako sam znao i umio. I bila je to odlična sezona za mene. Osvojili smo domaće prvenstvo i kup, bez većih problema. Ali za mene je najbitnija nekako bila ta Liga šampiona, gdje smo prošli grupnu fazu i onda ispali od Metalurga u osmini finala. To je bilo veliko iskustvo za mene.

Posle Belorusije usledila je takoreći najjača liga sveta, Bundesliga. Dobio si poziv iz Hanovera koji nije mogao da se odbije. Igrao si EHF kup sa Hanoverom, posle pobede nad Kadetenom iz Šafhauzena kvalifikovali ste se u grupu A gde su bili Čurgo, Lugi, Ademar Leon… Kako si se uklopio u nemački sistem? Da li je bilo teško preći sa Beloruskog rukometa na kako kažu najkvalitetniji u svetu?

Upravo tako. Kontakt sa Hanoverom je počeo dosta rano, već nakon nekoliko kola Lige šampiona. Lako i brzo smo se dogovorili, to je ono čemu sam težio i što sam tada htio, Bundesligu. Imao sam sreću što sam došao u odlično organizovan klub i jako lijep i dobar grad za život. Tako da nisam imao problema što se tiče uklapanja u sistem. Bundesliga je što kažu rukometni NBA, priča za sebe. Te moje prve sezone u Hanoveru, čini mi se bezbroj utakmica. Pripremnih, pa onda Bundesliga, domaći kup, EHF kup, prva faza pa nakon toga grupna, a pri tome svemu još reprezentacija. Kvalifikacije i te godine još Evropsko prvenstvo. Trebalo je izdržati taj ritam, to je bio najveći izazov. Ali i to se može. Druga sezona je bila lakša, nije bilo Evropskog takmičenja pa samim tim i manje utakmica.

Foto: rukometnizurnal.com

U julu 2017. godine dobio si poziv iz Francuskog Tremblea koji kako smo shvatili bio suđen za tebe (smeh). Igraš u ozbiljnoj ekipi, tu su Semjuel Onrubia, golman Patris, a tu je i Hrvat Luka Šebetić? Kako si se uklopio u tim i kakvi su ciljevi ozbirom da je Tremble sada na 7. mestu. Da li postoji šansa da se obezbedi Evropsko takmičenje?

Preskočio si Tuluz (smijeh). Nakon Hanovera uslijedila je Francuska liga. Dvije godine u Tuluzu. Dok sam bio u Hanoveru,tada su već počela interesovanja “suđenog” Tremble-a, ali sam ipak izabrao Tuluz. I iskreno, nekako mi je žao što se u Tuluzu nisam duže zadržao od dvije sezone iako je postojala varijanta na još dvije sezone. Jer Francuska liga poslije Njemačke mi je bila “pjesma”. Igrali smo dobar rukomet u Tuluzu, ja možda i najbolji pogotovo te prve sezone.  Ali izabrao sam da idem. Tremble me je i dalje htio, prihvatio sam i evo tu sam već druga sezona. Prošle godine smo se mučili, jedva izborili opstanak. Ove godine je druga prica. Krenuli smo mnogo bolje, na sedmom mjestu smo trenutno. Imali smo i dobar raspored ali i igramo ove godine mnog bolje. Evropsko takmičenje, iskreno tesko. Peto mjesto je blizu, ali opet i daleko. Već sada ima dosta bodova razlike. Ali, mi treba da nastavimo da igramo dobro i da pobjeđujemo pa što bude… U sportu se nikad ne zna.

Nastupaš za reprezentaciju Crne Gore. Ubeležio si oko 190 golova na 40ak nastupa. Što se tiče EP 2014. godine završili ste bez bodova, bili ste u grupi smrti sa Hrvatskom, Švedskom i Belorusijom. 13. januara protiv Švedske si bio najefikasniji u svojoj reprezentaciji sa 5 golova, protiv Hrvatske si postigao 9 a protiv Belorusa 2. 2016. ponovo ste neslavno završili na poslednjem mestu, na tom prvenstvu si postigao 12 pogodaka na 3 utakmice. Da li je istina kako kažu da se za reprezentaciju uvek igra mnogo motivisanije?

Što se golova tiče ne znam, ali mislim da imam dosta više nastupa od 40. Već sam od 2011. godine konstantno u reprezentaciji. Od tada sam preskočio samo jednu EHF nedjelju. Do sada sam nastupao na jednom Svjetskom (Španija) i na tri Evropska prvenstva (Danska, Poljska, Hrvatska). Nismo uspjeli da pobijedimo nikog na velikim prvenstvima. Što mi je i dalje kada razmišljam o tome prosto nevjerovatno. Da nemamo kvalitet bilo bi jasno, nego kvaliteta ima ali uvijek nešto fali. Dok smo kroz kvalifikacije imali odličnih utakmica i dobijali ekipe koje je realno trebalo dobijati, ali i one koje je malo ko očekivao. Švedsku, Njemačku, Česku, Hrvatsku… Ali kvalifikacije su jedno, Evropsko prvenstvo je drugo, turnir takmičenje koje ne prašta onome ko nije 100% spreman. Mi očigledno do sada nismo bili, ali iskreno se nadam da ćemo nekada biti. Reprezentacija je uvijek posebna emocija. To je nešto što se voli. I dok god trebam reprezentaciji, dok osjećam da mi je mjesto među reprezentativcima, bicć tu za Crnu Goru.

Šta bi kao vrlo uspešan rukometaš poručio mladima? Šta je najbitnije po tvom mišljenju da se dođe do visoke lestvice gde si ti sada?

Da vjeruju u sebe, da budu uporni,  vrijedni i da zasluže sreću bez koje se ne može, ali koja ne dolazi sama već je treba zaslužiti. Potrebno je dosta, talenta i puno rada, odricanja kroz cijelu karijeru, posvećenosti i discipline. Možda najpotrebnije od svega je da se rukomet voli, pa sve ostalo.