XS
SM
MD
LG

SVIJET JE LOPTA ŠARENA: Mondijal i poslije njega, koliko komedija toliko i tragedija!

Piše: Tomo MARIĆ

Dvije priče, ne mojom voljom, uzročno-posljedično vezane su za ovaj Mondijal, potvrđujući naš strah i našu sudbinu da je “svijet lopta šarena”, i to… “već sto miliona godina”, baš koliko će, izgleda, svima nama na Balkanu trebati da shvatimo, neko više neko manje, sve svoje gluposti i frustracije, uzajamne i pojedinačne, kroz vjekovno utemeljen korjen.

Ili je, cijela kugla zemaljska osmišljena komedija moćnika koji odlučuju, a tragedija malih i slabašnih koji plaćaju cijenu.
Ima i izuzetaka, najčešće s nesrećnim krajem!
PRIČA PRVA: Hrvatska je viceprvak svijeta, ali koliko je to zaista reprezentacija “lijepe njihove”, a koliko složna družina mladića koji sjajno igraju fudbal, mahom rođeni u bijelom svijetu i izvan Hrvatske, imaju putovnicu, brane boje svjetskih klubova, Real Madrida, Barselone, Milana, Atletiko Madrida, Liverpula… žive u Madridu, Milanu, Torinu, na Ostrvu… gdje im djeca idu u škole, govore engleski, njemački, francuski, italijanski jezik… gdje je tu, onda, Hrvatska, koja je "najmanje kriva" što je njen san zdravog razuma stvorio i čuda i čudovišta, a novi svjetski poredak “radi svoj posao”, od tog “posla” niko se od malih neće spasiti. 
Otuda na sjajnoj svetkovini u Zagrebu i Tompson, otkud on (!?), kažu na preporuku Luke Modrića i njegove “domoljubive pjesme”, a Tompson ne znam šta kada bi pjevao mnogi vide njegovo izrugavanje Jasenovcu i drugim stratištima Srba u Drugom svjetskom ratu, pa Danijel Subašić (u društvu Igora Štimca!) i “majke Srebrenice”, pa podrška Ukrajini u sred Rusije, i tako dalje i tako slično. Jednostavno, i sam se stidiš, za tuđu sramotu! Možeš hiljadu puta biti viceprvak svijeta!
Na crvenom se najmanje vidi krv, ali najstrašnije izgleda, “mali” će uvijek biti mali, ma šta u životu ostvarili!
PRIČA DRUGA: Tražio ne tražio, odgovor ćeš uvijek naći u sebi: zahvaljujući književnim junacima u mladosti obožavanog Branka Ćopića, i časnosti i veličini sjajnog golmana Ilije Pantelića, ove redove posvećujem njima, izgurao sam 24 priče o Mondijalu u Rusiji na kojem je fudbal, još jednom, pokazao moć, uveseljavajući cijelu planetu, kroz priče, radosti i tuge, ushićenja i plač, dobrog i manje dobrog, baš kako tumara i sam život svakog od nas.
Brilijantni besjednik “Čika Branko” volio je fudbal, obožavao je svog zemljaka, Grmečliju Iliju Pantelića, od navijača proglašen zbog čojstva i golmanskih bravura “Sveti Ilija”, sjajni čuvar mreže Vojvodine i reprezentacije Jugoslavije, poslije oduševljavao godinama Francuze. Godine 1968. poslije prvenstva Evrope u Italiji, kada su “plavi” u dvije finalne utakmice poraženi od domaćina, uz veliku pomoć sudije Dinsta, Pantelić je izabran za najboljeg golmana Evrope i drugog golmana svijeta. 
Zahvaljujući upravo Panteliću susreo sam se sa Brankom Ćopićem u njegovom stanu u Beogradu, a on, odmah s vrata, kaže svom fudbalskom ljubimcu: 
-Joooooj Ilija, na onoj utakmici protiv Engleza, navalili oni sa svih strana, a ti tako golem i širok kao “šifonjer” (ogromni ormar, bio u modi šezdesetih godina!), odbijaš sve njihove napade, lopte hvataš kao zrele kruške divljakuše iz Jokinog voćnjaka, podno Simeunovog gaja.
Bili su te godine zajedno na odmoru na Hvaru. Vraćajući se avionom iz Splita umalo se “čelična ptica” nije zapalila, sve se dobro završilo, a Branko priča:
-Kažem ja svom zemljaku: ako izginemo brate Ilija, novine će sutra pisati da je poginuo veliki svjetski golman Ilija Pantelić i nepoznati seoski pisac Branko Ćopić, ali će za obojicu morati reći da su sa Grmeča!
Minule su godine, Branko Ćopić kada je vidio ono što mnogi drugi nisu, kako će se tragično raspasti Jugoslavija, 26. marta, godine 1984. ubio se skokom sa “Brankovog mosta” u Beogradu; Ilija Pantelić preminuo je u Novom Sadu 17. novembra 2014. godine, nakon što smo mu u Banjaluci uručili Zlatnu plaketu FSRS, za nemjerljiv doprinos afirmaciji fudbala Republike Srpske. Obuzela me misao; šta bi Branko Ćopić i Ilija Pantelić rekli danas, između ostalog, u svom ovom vrtlogu, o prvenstvu svijeta u Rusiji? “Svetog Iliju” sa poznavao odlično:
-Ima tu odličnih fudbalera i golmana, ali ni blizu majstora kao što su bili naši Vladimir Beara i Milutin Šoškić, Milan Galić i Dragoslav Šekularac, Dobrivoje Trivić i Joška Skoblar, a pogotovo Dragan Džajić… Ali, neka živi fudbal, to je za mladost svijeta najvažnije!
A Branko, šta bi on rekao – ne znam?! Pogotovo što su na Mondijalu bili Hrvatska i Srbija, a nigdje Jugoslavije, kako bi mu to objasnio; zbog tuge za “Jugom”, znajući one zlokobne 1984. godine šta slijedi, on je i otišao bez pozdrava, prije svakog vremena sa ovog svijeta. Pitanje je da li iko od nas na ovom svijetu ima svoje vrijeme. 
Veliki Branko! Besmrtni Ćopić! Klanjam im se do crne zemlje.
Obojici!
Amin!

Branko Ćopić FOTO: bosnapress


Sledeća vest
Konačno pobeda