XS
SM
MD
LG

Trinkijeri raspaljuje žar

O bela ćao! Bela ćao! Bela ćao, ćao, ćao! Melodija čuvene pesme italijanskih antifašista sama se „podvukla” kao pratnja vesti o početku crno-bele revolucije - dolasku Andree Trinkijerija u Partizan. Trenera kog vam nijedna biografija, članak ili klip na internetu neće u punoj meri dočarati.

Partizan nije bio prilika za koju se otimaju. Posebno za stručnjaka koji je imao komfor da sačeka znatno privlačniju ponudu, posebno u materijalnom pogledu. Koliko god morao da bude racionalan zbog porodice, košarkaški idealista Trinkijeri se nije rukovodio novcima. Primarna mu je bila ideja. Slika crno bela – a puna kolorita, magije. Iracionalna, neobjašnjiva... Kao i Partizan.

Znali ste mnogo toga o Partizanu, Grobarima, Beogradu, Srbima... Niste, ipak, mogli da očekujete da ćete za manje od dva meseca doživeti bis i pesmu da vam pevaju „Trinkijeri bravo, bravo”?

- Ne. Nisam to očekivao, niti mi je bio cilj. Jer, posle samo tri dana odigrali smo lošu utakmicu i izgubili kod kuće od Cedevite, osetili kako izgleda rolerkoster i šta život nosi. Ali, do sada nisam naišao, doživeo poštovanje trenera kao u Partizanu. Nikad u karijeri – počinje priču nadasve simpatični Italijan.

Kako biste opisali tu „višu matematiku” kojom ste se rukovodili prilikom dolaska u redove crno-belih?

- Upotrebiću metaforu da opišem kako sam video Partizan. Kao kad se, posle večeri u kojoj si pravio roštilj, ujutru probudiš. Malo te boli glava, jer se uz meso i nešto dobro popilo. I ideš i ništa ne vidiš od pepela. Ali, kad ga malo razgrneš vidiš nešto narandžasto-crveno, shvatiš da žara još ima. Ovde će uvek biti žara, samo se mora naći hrabrost ili ako vam je draže neko „ludilo” da od njega raspali vatru. Na trenutak vam se učini da uvek nešto fali, što je razumljivo, jer teške godine su za Partizanom, ekonomska kriza. Ali, žar je uvek postojao, samo je puno, puno pepela koji mora da se očisti. Počeo je Ostoja Mijailović, koncentrisao se na finansije, jer danas ne postoji klub koji može da funkcioniše normalno bez jasne ekonomske strategije. Uradio je izvanredan posao, u svom domenu MVP je u sledećih 10 godina. Faza broj dva u čišćenju je šta da uradiš, kad očistiš prvi sloj, kad još ne vidiš žar, ali osećaš da je toplo. E tad moraš nešto da izmisliš. I izmislio je. Zaleteo sam se na Balkan. Možda je to sa neke strane ludost, ali je najveći izazov moje karijere. Zašto ne plivati u tom moru kad postoji puno ostrva na koja možemo da idemo. Kad počinješ možeš da napraviš kuću sa jednim, dva, tri ili pet spratova. Kuću ćemo svakako napraviti, koliko lepu i veliku to ćemo videti. Gradićemo, ciglu po ciglu. Uostalom, ni Rim nije izgrađen u jednom danu

Vaš odnos sa navijačima je „ljubav na prvi pogled”. Da li su vas na nekoj od pređašnjih stanica oberučke zagrlili kao sada?

- Nešto slično je bilo u Kantuu, kad smo posle 25 godina osrednjosti, igrali finale plej-ofa, za titulu u Italiji, potom igrali Evroligu, pa Top 16. Ali, ovde je sve puta 50. Za Partizan ne navija samo jedan grad, ovo je puno više, rekao bih crno-bela nacija. Jer Grobara ima svuda.

Zaljubljeni ste u posao koji radite. O kakvim dometima sa Partizanom maštate?

- Ne bi želeo da odgovorim uopšteno. Ovo je specijalni trenutak moje karijere. Mogao sam da čekam, nije mi bio problem, ali odlučio sam da ne jurim evroligaške timove. Želeo sam nešto pomalo čarobno. Posle puno uspeha u Nemačkoj, pet titula, 80 odsto pobeda, otišla je cela petorka. Normalno, teško je kad krećeš iznova, došli su na red porazi, slabija sezona. Stavili smo klub na mapu evropske košarke, a onda jedan rezultat, jedna utakmica i loš period obrišu celokupno pamćenje. Bum. Jednim potezom sto je bio počišćen. Magija nestala.

Ali, na Mediteranu i Balkanu, sve je strastvenije. Pa i košarka?

- Kad se to dogodilo rekao sam sebi da će sledeći klub biti onaj u kom mogu da nešto napravim i ostavim iza sebe. Moj današnji cilj je da vratim bezuslovnu ljubav koju sam dobio od navijača Partizana. Svaki dan mi ovde neko kaže hvala. Pitam zašto. Kažu, hvala što si došao. Za mene je to ogromna odgovornost. Želim da uzvratim tako što će ekipa da izgleda ozbiljno. Za sada nam polazi za rukom da smo ozbiljno nekoliko minuta, možda jednu četvrtinu. Svaki dan ćemo se pomerati za korak.

Dočekali su vas sa pesmom „O bela ćao”, hoćemo li čuti borbeni povik „Avanti popolo, alla riscossa” (Juriš narode, na ustanak)?

- Iskreno, kad idem u Pionir, čak i na najtežu utakmicu, gušt mi je. Zadovoljstvo mi je da se pripremam, da osetim miris i slušam sve što se u njemu dešava. Pionir nije obična dvorana, za mene je poseban entitet,  koji ima svoj život, istoriju. U njemu se nešto čarobno dešava. I to mi je za sada najveći gušt.

Legendarni treneri kreatori su Partizanove filozofije u kojoj su pehari bitni, ali je još važnije stvaranje velikih igrača. Kako vidite amanet koji vam je ostavljen?

- To mi je sigurno cilj, veliki cilj.

Da li je veće zadovoljstvo osvojiti pehar ili pomoći talentu da postane as?

- Nije sve u pobedi, već kako se dolazi do nje. Više uživam u putu nego kad dođem do cilja. Ponekad, sve uradiš kako treba, a cilj ti promakne kroz ruke. Kao trener ne mogu da obećam ispunjenje cilja, već samo rad, svakodnevnu posvećenost i daću uraditi sve štp je moguće da prođemo kroz cilj. Ali, to mi nije dovoljno. Želim, da radimo pametno, lepo za gledanje, svaka vežba mora da bude pomalo fascinantna. Svaki dan moraš da dođeš sa novom idejom, svaki dan moraš na pravi način da isprovociraš mozak tvojih igrača da razmišljaju kako da postanu bolji. Preduslov da ceo klub bude bolji je da igrači znaju koliku težinu nosi grb na njihovom dresu i da žele da sa Partizanom budu bolji. Nisu svi za to. Ponekad je najteža stvar izgurati igrača izvan komforne zone. Da ne kaže ja sam igrač, znam ovo to mi je dovoljno.

Kako se izlazi iz nje?

- Ako si u Partizanu, to znači, da tu šansu ne prihvataš kao normalnu, već da je prigrliš. Prihvatanje neke ideje vas dovodi do jedne granice, a kad se zaljubite u nju domet je barem duplo. Cilj je odmah znatno viši. Treba samo prepoznati ko od mladih želi da bude bolji. Postaviću vam jedno pitanje. Koliko znate talenata iz ove sredine, sa Balkana, koji nisu postali igrači, a imali su dobre trenere, dobre uslove i odličnu priliku. Treneri ne čine čuda, to radi neko drugi, neko odozgo. E zato je meni vrlo važno da prvo identifikujem grupu igrača koji žele da svakog dana budu bolji. Njima ćemo sve dati. Sve uslove. Zato mi sada čini kao da sam ušao u veš mašinu. Gledam desno, levo, sve se oko mene miče. Želim da nađem trojicu, četvoricu, petoricu igrača čija će želja biti ista kao i naša– da budemo bolji svakog dana. To je polazna osnova za dalje korake.

Kako vidite Partizan u 2019. godini?

- Bolji nego u 2018. Koliko bolji, ne znam. Plasman među 16 ekipa u Evrokupu se nekom čini velikim uspehom, možda i nije tako veliki, ali je dobar početak. Znam da je sa ovakvom ekipom svaki dan bacanje novčića. U Italiji volimo kao primer da navodimo studenta. Ideš na predavanja držimo glavu dole, jer moramo da čitamo, pišemo i učimo. Ali, sa studentima se neminovno dogodi da posle deset minuta svi dižu glavu gore, gledaju kroz prozor, došaptavaju se. E onda profesor mora da dođe i „lupi po glavi”. Bum, i glava je opet dole. Uči. I mi moramo da svakodnevno glavu držimo dole. To je moja najveća borba i izazov. Neki put moram da ih davim, neki put moram reći „ajmo još samo malo”. Ništa što se Partizanu ove godine događa za mene nije iznenađenje. Znam kako će ići. Sastav ima talenta, ali to nije dovoljno. Talenti su različiti, nije to samo šut, skok, pas... Postoji i koncentracija, pa „kopanje” svakog dana. Te stvari još nemamo, ali moramo da ih pronađemo u sebi – zaključio je Trinkijeri.

KOŠARKA JE DžEM-SEŠN

Čemu je po vama najsličniji trenerski posao, slikarstvu, muzici, pozorištu, rudniku... Ili je mešavina svega pobrojanog?

- Trener je krojač. Trener je dirigent džem sešna koji se pomeri i gleda sa strane. Jer, džem sešn (kolektivna improvizacija) nije klasičan orkestar. U njemu svako svira svoje s talentom koji poseduje i njegovim instrumentom, a svi se moraju uklopiti u celinu. I moraju da osećaju tajming – prvo ti sviraš, ja te pratim; zatim ja sviram, a ti pratiš mene; a onda se uključi treći, pa ga zajedno pratimo. Takva je i košarka. Ali, trener je i rudar, sasvim sigurno. I otac. I kreativac.

BALKAN JE KAO ANDRIĆEV ROMAN

Italijani su „izmislili” hedonizam. Živeli ste Rusiji i Nemačkoj koje su drugačije, ali i u Grčkoj koja je slična. Kakvi su vam prvi utisci o životu u Srbiji?

- Da bih bio precizan, moram da budem malo opširniji. Globalizacija je vrlo aktuelna. U mnogim mestima u kojima sam bio, u Italiji takođe, ima porodica, familija, kojima je teško, koje teško preživljavaju mesec sa parama koje zarađuju. Isto je u Srbiji, Grčkoj, Italiji, Rusiji,  svet je sada takav. Balkan je jako teška sredina, ne možeš ga sagledati, ako ne gledaš i na istoriju ove sredine. A šta se ovde desilo... Mogli bismo o tome da pričamo godinama. Ne bi bilo dovoljno 55 enciklopedija. Čitam Andrića, i na kraju moram opet da ga pročitam da bih sve shvatio. Ali vidim da se i ovde nešto pomalo menja. Pomera se. Imate mladu vladu, što obožavam jer mlada – znači i moderna, što je jako bitno. Ali ne postoji prečica, dug je i težak put do boljeg života,

Ljudi na Mediteranu i kad nemaju u novčaniku su veseli. Imate li utisak da je slično i u Beogradu?

- I u najvećoj krizi na našim prostorima su puni kafići i restorani. To nam je stil života. Neki put i potreba, da se opustiš i zaboraviš na teškoće, kako bi sledećeg dana bio spreman da se suočiš sa situacijom i „napadneš” problem. Beograd je, za život, top. Hrana, lokali... Malo mi smeta gužva, ali gužva je u svakom velikom gradu.

IDEMO DA GLEDAMO KAKO INTER GUBI

Već pri prvom susretu sa Trinkijerijem bilo nam je da je reč o ličnosti kakva se retko sreće. Dan danas u društvu se često pominje priča iz njegovog detinjstva.

- Navijač sam Milana. Otac nam je svake godine kupovao godišnje karte za Milanove utakmice. Ali i za Interove. Jednom prilikom sam ga upitao zašto kupuje i za utakmice našeg najvećeg „neprijatelja”.

Odgovorio mi je: „Idemo da gledamo kako Inter gubi”!

FOTO: N. Negovanović