Piše: Tomo MARIĆ

Ako se Banjaluka i Republika Srpska budu pitali, Hrvatska će biti prvak svijeta, bez obzira što je ovdje “u modi” priča “Hrvati su Srbi koji najbolje igraju nogomet!”
Čovjek je zaista svoja žrtva!
Nakon što su teško preboljeli ispadanje Srbije u grupnoj fazi, poslije tražili utjehu u pohodu Rusa, sad su se svi ovdje, ili gotovo svi, okrenuli Hrvatskoj što se vidjelo na meču sa Engleskom, a ništa drugačije neće biti ni u finalu protiv Francuske. Zanemarljiv je broj onih ravnodušnih, koji se više ne okreću nikome, i onih koji nikada, a možda ni tada, neće navijati za Hrvatsku.
Tako je “teatar apsurda” postao umjetnost najbliža životu!
“Kockastima” je oprošteno pjevanje Tompsonovih “domoljubivih” pjesama, insistiranje na crnom dresu kao asocijaciji na “crnokošuljaše” po zlu upamćene u Drugom svjetskom ratu, i još mnogo toga od čega ćemo se svi mi na Balkanu, “djeca i unuci komunizma”, još dugo, dugo morati da liječimo. Sad je ostao fudbal i njegova čarolija, majstorstvo Danijela Subašića, Luke Modrića, Ivana Rakitića, Ivana Perišića, Marija Mandžukića… dobroćudnost “dirigenta” Zlatka Dalića i, pogotovo, poštovanje prema “liku i djelu” tvorca svjetskog čuda Zdravka Mamića, sviđalo se to nekome ili ne.
Život mnogo toga nosi i donosi. Čovjek može, i u fudbalu živjeti, prihvatajući apsurd, a kome se to od nas nije dogodilo(?!), ali ne možeš ga prisliti da živi u apsurdu. Zbog toga, koliko danas, poslije svega što je reprezentacija Hrvatske učinila u Rusiji, “drži vodu” sudska presuda Zdravku Mamiću, stigla, kažu, transmisijski: iz Splita, preko Zagreba, sve do Osijeka, da je on “grobar hrvatskog nogometa s teškim krivičnim djelima”. Prije će biti da je Zdravko Mamić nadživio svoje “životno djelo” i onda “pokvario” svoju biografiju – izrastao je u veliku evropsku fudbalsku facu, a trebalo je da ostane “mali iz Bjelovara” koji mora da bude srećan što hoda zagrebačkim ulicama.
Uz njega i sa njim, i ljudski i fudbalski, stasali su i otišli u veliki svijet Luka Modrić, Mario Mandžukić, Dejan Lovren, Ivan Perišić, Vedran Ćorluka, Domagoj Vida… s Mamićem je Dinamo postao “evropski klub” za razliku od Hajduka koji je taj imidž, stečen i raznim privilegijama, imao u Jugoslaviji, a izgubio u samostalnoj Hrvatskoj. Ispalo je, u tom virturelnom svijetu, da je lak i kratak put do blagostanja i velikih djela, samo je stvarnost bila odviše opasna – Zdravko Mamić je platio visoku cijenu, a ako bude po presudi suda u Osijeku, istu će platiti Luka Modrić i Dejan Lovren. Da li baš!? Ili će, pak, biti ko brzo sudi, koliko iz dobre namjere još brže se kaje, bili živi pa vidjeli.
O, da!
Čuda se (ne)dešavaju svakog dana, samo ako ih tražimo – sve čestitke reprezentaciji Hrvatske, zadivila je cijelu kuglu zemaljsku. Još jedan korak i desiće se čudo – Hrvatska će biti prvak svijeta, sa svim svojim i manama i vrlinama, ma šta o tome mislili Francuzi. 
P. S. Zdravku Mamiću, negdje u zapadnoj Hercegovini, među prijateljima: “kad čovjek voli kao ti fudbal, Dinamo i svoju domovinu Hrvatsku, onda želi da nešto učini za to! Želi da se žrtvuje, ma koliko košta. Izdrži, imaš za koga! Bićeš i ti s Hrvatskom prvak svijeta!”

Zdravko Mamic