XS
SM
MD
LG

Svet je lopta šarena (20): Subašiću Srbine cela Hrvatska je uz tebe

Piše: Tomo MARIĆ

Jovinom stasitom sinu Danijelu Subašiću, Srbinu iz zadarskog zaleđa, cijela “lijepa njihova” treba da podigne spomenik za života zbog brilijantnih odbrana na Mondijalu u Rusiji koje su Hrvatsku odvele u polufinale Prvenstve svijeta. U “nogometnom ludilu”, koje je zahvatilo Hrvatsku, ne bi me iznenadilo da se to dogodi možda čak sutra, uz isticanje njegovog herojstva, poput mitskog junaštva Marka Kraljevića ili Matije Gubca, da teško povrijeđen u završnici utakmice protiv Rusije bravurama oduševi cijelu zemaljsku kuglu.
Možda i ne razumijem, ili nisam odmah razumio do kraja “slučaj Subašić” jer sam u Banjaluci odrastao u sredini gdje nikad niko nikoga nije pitao za nacionalnost, a pogotovo koliko je ona u korjenu čista. Onda su došle “lude devedesete”, preko noći se znala svačija pravovjernost, ne samo oca i majke, već koliko je čist “korjen” djeda i babe, pradjeda i prababe, pa tetke, strine… pogotovo supruge ili supruga. Ko nije bio sto posto naš, nije ni bio “naš”. Čak ni takav bokserski velikan Marijan Beneš, koji je proslavio kao rijetko ko Banjaluku u svijetu, inače po ocu češkog porijekla, a majka mu je bila Srpkinja iz Like ili Korduna, otišao je u izbjeglištvo. 
Svega toga sam se prisjetio ovog časa razmišljajući od “slučaju Danijela Subašića”. Stasitog Jovinog i Bojinog sina spasilo je vrijeme, tegobe je morao da preboli u ranoj mladosti, javnosti malo znan, a danas – on, Danijel Subašić, koji zdušno pjeva himnu “Lijepa naša”, krsti se, čini mi se, s tri prsta, po pravoslavnom obredu, izrastao je u svjetskog golmana, možda najboljeg kojeg je Hrvatska imala, uz bok velikanima, takođe Srbima, Vladimiru Beari i Radomiru Vukčeviću.
Slave ga svi Hrvati, pogotovo oni koji su mu “gadili život”, čak i njegov tast koji je bio spreman “ubiti vlastitu kćer jer se udala za četnika!” Dižu u nebesa, postao je junak nad junacima, samo zbog toga što je sjajan golman, a na Mondijalu u Rusiji, uz Božiju i ko zna čiju sve pomoć, sve mu ide od ruke.
Srbi opet, ne prestaju da ga “čereče”, podrugljivo bi da ga obrukaju uz tvrdnju “da je vjeru izdao za večeru”, iako Savo Štrbac, glavni čovjek Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske kaže da poznaje lično Danijela Subašića, da je častan i pošten momak, kao i cijela njegova porodica. 
Badava, ružno djelo izlaže se neprekidno na vidjelo! 
“Balkanizam” sija kao golema bosanska tepsija, tek tamo kakav je taj jad i čemer.
Srećom, fudbal, kad se zove i nogomet, pobijedio je sve, čak i majušna Hrvatska najveću zemlju svijeta i istu takvu silu Rusiju, makar Jovin i Bojin sin Danijel Subašić bio i izuzetak koji potvrđuje pravilo da su razum i pamet ograničeni, a ludost i idiotizam beskonačni.
Ili, da ponovo citiram velikog Branka Ćopića koji je javno objavio, sažeto u jednu misao, diskusiju gorštaka sa Vlašića, na zboru birača 1961. godine u Čelincu nadomak Banjaluke: 
-Znam ja nas, jebo ti nas, al’ znam ja i njiha, jebo ti njiha!
Kao što bi, vjerovatno, Danijel Subašić u Hrvatskoj bio i dalje “mrski Srbin” da onu loptu u prvoj seriji penala protiv Rusije ležeći nije zaustavio dlanom i odbio u polje, a ne u mrežu, jednom u hiljadu sličnih slučajeva!
Za utjehu i mrvu zdravog razuma da iza sve nas na Balkanu ima kakve-takve nade, pozlatile ti se riječi veliki Branko Ćopiću.

Danijel Subašić FOTO: fifa.com