XS
SM
MD
LG

Šah: U ŠK Beograd održano veče posvećeno velemajstoru Miodragu Miki Todorčeviću

BEOGRAD, 17. mart (Info centar).- Još jedno divno šahovsko veče ispod istočne tribine Stadiona OFK Beograda u prostorijama Šahovskog kluba Beograd i možda bi bilo dobro da predsednik kluba Aca Milićević počne da naplaćije ulaznice… Tražila bi se karta više…

Ovoga puta bilo je posvećeno velemajstoru, globtroteru, informatičkom inženjeru iz pionirskih dana informacionih tehnologija, dugogodišnjem članu ŠK Beograd velemajstoru Miodragu Miki Todorčeviću.

Sjajan uvod dao je voditelj programa Miroslav Nešić novinar Radio Beograda, desetominutnim video zapisom o karijeri Mike Todorčevića.

Miodrag Mika Todorčević (rođen u Beogradu 1940) je naučio da igra šah od dvojice starije braće. Ne samo da ih je veoma brzo nadmašio, već je u 12. godini u klubu, igrao partije isključivo na slepo čak i protiv 15-tak, daleko šahovski iskusnijih, rivala.

Pošto u Jugoslaviji, početkom šezdesetih, za mlade šahiste nije bilo mnogo turnira, igrao je na openima u inostranstvu, najviše u Italiji. Za njih su bile potrebne dozvole naše šahovske organizacije, a Mika je i u tome preterao. Zbog toga mu je na tri meseca bilo zabranjeno igranje šaha, pa nije mogao da učestvuje na Prvenstvu Srbije. Ljutit, ponovo je otišao na turnir u Italiji i pobedio. Dragoljub Gane Janošević je o tome objavio tekst u “Sportu”, uz fotografiju na prvoj strani. Tako je Miodragu Todorčeviću oproštena kazna, ali mu je oduzeta titula kandidata. Već na sledećem saveznom turniru prvokategornika Mika je ubedljivo pobedio i 1963. ponovo osvojio titulu majstorskog kandidata.

Uskoro je otišao na letovanje u Francusku, i dobio ponudu “Aj – Bi – Ema” da se školuje za informatičara, zanimanje koje je tada u Evropi bilo još u povoju. Međutim, u Francuskoj se ubrzo pročuo i kao vrstan šahista. Pet puta je bio prvak Pariza, a još i danas se pamti njegov podvig iz 1975. kada je postao prvak Francuske savladavši svih 11 rivala. Od 1968. je član francuske olimpijske selekcije za koju je igrao na Olimpijadama u Skoplju 1972. i dve godine kasnije u Nici. Ubrzo je svojim saigračima postao i šahovski učitelj da bi, potom, napravio i izuzetnu karijeru pedagoga.

Iako je u Francuskoj imao stalno zaposlenje, i šah mu i nije bio u prvom planu, ipak je sredinom sedamdesetih na turniru u Vrnjačkoj Banji osvojio titulu nacionalnog majstora, Za nešto više u šahu, tada nije imao ni dovoljno vremena ni ambicija. Međutim, šahu se u potpunosti posvetio od 1988. odlaskom u penziju kao informatičar. Samo godinu dana kasnije osvojio je titulu velemajstora, bio pobednik zonskog turnira, a na međuzonskom se plasirao na deseto mesto u konkurenciji dvadeset rivala, pobedio na tri uzastopna velemajstorska turnira. Uprkos dobrim rezultatima, veći izazov mu je bio da svoje znanje prenese drugima - posvetio sa šahovskoj pedagogiji, kojom se i danas bavi.

Autor je projekta zakona kojim je u Španiji šah postao predmet u školama. Napisao je više šahovskih knjiga, a naročito je ponosan na šahovsku slikovnicu.

Kao dugogodišnji član i prva tabla ekipe Šahovskog kluba Beograd,

učestvovao je i u njegovim velikim uspesima.

Velemajstor Bojan Vučković analizirao je partiju Mike Todorčevića iz 1967. sa turnira u Francuskoj protiv Petera Delija a zatim je Mika Todorčević govorio, kroz anegdote i sećanja o pogledima na šah i pedagoški rad i pokazao svoju partiju sa međuzonskog turnira iz Širaka 1987. protiv Valerija Salova gde je do izražaja došla njeva buntovna šahovska priroda, jer je odgrao onako kao je hteo a ne kako kažu knjige i – pobedio! Evo i šta je Mika Todorčević još otkrio brojnim posetiocima:

O informatici:

- U francusku podružnicu IBM sam ušao preko prijatelja – šahiste koji je bio direktor i ostao ceo radni vek. U početku su novi računari i programi menjani na svaku godinu, potom na šest meseci, a na kraju mog radnog veka svakog meseca… Počeo je taj ludi ritam da me zamara i – penzionisao sam se da bih igrao šah koji je moja velika ljubav….. Supruga lekar me je podržala, volimo da putujemo,a šahisti su globtroteri.

O svom shvatanju šaha:

- Igram šah onako kako hoću, povučem potez ne zbog toga što tako knjige kažu već zato što mi se dopada i mislim da tako treba. Moja tri gesla su: neću taj potez, ne izleda dobro, moj potez je bolji. Matanović je rekao da je u šahu sve otkriveno i poznato i to je tačno. Već 250 godina autori šahovskih knjiga prepisuju šta su rekli Filidor, Štajnic ili Lasker, samo su reči i rečenice drugojačiji. Treba znati i te stvari, ali ja uzmam samo ono što mi se dopada. Malo uzmem – malo dam. To je ono lepo u pahu, ta individualnost koju, kao jedinstveni otisak prsta nosi svaki šahsta i nema dvojice istih…

Osnivanje 300 klubova u Francuskoj:

- U Francskoj sam pre skoro 40 godina, osnovao 300 klubova. Išao sam kolima po zemlji i popularisao šah igrajući u selima i gradovima. Atraktivno je za gradonačelnike bilo da igram na slepo, pa sam uz 50 tabli za simultanku igrao sa još deset igrača iza zavese. Ušao sam i u francusku reprezentaciju, ali sam više voleo da igraju moji učenici, jer sam u to vreme duboko ušao u pedagoški rad…

Počasti u španskom Senatu:

- Ponudili su mi da uradim za španski Senat tehnički program „Šah u škole“. Napravio sam, predstavio ga senatorima, u drugom krugu glasanja je prihvaćen i šah je uveden u svih 17 pokrajina. Ja sam, posle, 20 godina, radio na Kanrskim ostrvima. Imali su novac i bili spremni da ulože u projekat. Meni još uvek, moram da priznam, posle svih ovih godina, nije potpuno jasno šta treba da naučimo decu u tim školama. Testovi i vežbe koje im nemećemo su neproduktivni. Više volim da deci ostavljam mogućnost izbora i da sami procene šta da rade. I u fudbalu dete na početku ne uče da odmah šutira kao Mesi, daju mu da se igra. U šahovskim školama često teraju decu da odmah igraju kao velemajstori i postaju zavisni od knjiga, umesto da prvo probaju nešto svoje. Uvek sam srećan kada dete odigra nešto što nikad nije pisalo u šahovskoj teoriji, makar se učitelji i zgražavali. Za teorijom treba posegnuti samo kada šahista ne zna šta će, pa da se posavetuje...

Kako su Ljubojević i Anderson od Mike napravili velemajstora:

- Moji veliki prijatelji su velemajstori Ljubojević i Anderson. Gde god bili u svetu na turniru, po povratku su svraćali kod mene u Pariz. Kada sam se penzionisao imao sam 48 godina, titulu intermajstora i igrao sam turnire gde sam video i kakve izvanredne uslove dobijaju velemajstori, pa sam se rešio da pokušam da osvojim ovu titulu. Od njih sam zatražio pomoć. Prvo su hteli da vide šta i kako igram. Voleo sam, na primer, skakače i „konjske pozicije“ i mlatarao sam sa njima po tabli, a oni su se hvatili se za glavu. Potom su mi rekli da sve što sam do tada znao zaboravim i počnem od nule. Uz njihovu pomoć i moju upornost postao sam velemajstor. Šah sam naučio i još učim iz dobijenih partija, a ne iz izgubljenih. Jedan sam od onih koje je baš briga što je izgubio partiju, ali kada dobijem radujem se do neba... Kada govorim đacima , često shvatim da nisam uspeo da im prenesem kako ja razmišljam u šahu.

Ne veruje knjige, a napisao ih je nekoliko:

- Ne verujem mnogo u u šahovske knjige a napisao sam ih nekoliko. Trudio sam se da ne kopiram ono što je već objavljeno, ali se pokazalo da jesam i da je nemoguće ovo izbeći. Međutim, pisanje mi pričinjava ogromno zadovoljstvo...

Aca Milićević, predsednik ŠK Beograd zahvalio se velemajstoru Vučkoviću na analizi, pozdravio dvostrukog velemajstora programskog šaha, urednika Šahovske rubrike Politike Marjana Kovačevića, šahistkinje Sanju Jovanović i Dušicu Čejić- Ivanišević, šahovskog sudiju Nebojšu Baralića, profesora Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja dr Vladimira Koprivicu, Ivana Markovića čiji je sjajno napisan „šahovski esej“ svojevremeno pomogao da u ministarstvu prođe program šaha u školama Srbije kao i druge ugledne, brojne, goste.

- Mika Todorčević je svojevremeno, u naš klub doneo dah Pariza, koji je tada bio svetska metropola umetnosti i kulture i pomogao nam da postanemo velika šahovska porodica sa lepim manirima. Na tome mu, još jednom, veliko hvala – rekao je Aca Milićević.

Intermajstro Miloš Jovičić, nekadašnji selektor i Miroslav Nešić, novinar Radio Beograda uručili su, na kraju divnog druženja, prigodne poklone Miodragu Miki Todorčeviću.