XS
SM
MD
LG
28.12.2016 Dragan PEJIĆ

Fenomenologija agresivnosti - nasilje u sportu

Sport je ogledalo društvenih i političkih tokova i reakcija na njih. Stadion je postao rezervat za politizaciju, a nasilje koje se iskazuje, nije ni malo veće od onoga u društvu, samo je vidljivije. To je ogoljena priča o razorenom društvu i posledicama dugogodišnje društvene marginalizacije i inferiornosti mladih koji čine najveći deo ekstremne navijačne populacije! Vandalizam  navijača,  bio on na tribinama ili ulici,  je ustvari konflikt pozadine:  to je nasilje   zbog  opšteg siromaštva većine, praznine  života, bespomoćnosti, beznađa... ali i primitivnog politikanstva, naših svađa, raskola, netrpeljivosti...

Foto: wikipedia.org

Kao i u naš svakodnevni život, i u sport je prodrlo nasilje. Nije slučajno što pojedini istraživači govore o "nasilju svakodnevnice". Sport je sastavni deo našeg svakodnevlja i gotovo je logičan zaključak da ni on nije imun od agresivnosti i nasilja koji podstiču masovne psihoze. Primera kod nas, ne samo u poslednje vreme no kontinuirano u dužem periodu -  na žalost, ima previše. Ambicija ovog teksta nije analiziranje pojedinačnih slučajeva koje je dnevna štampa već potpuno izraubovala,  već uzročno-posledično, dakle sociološko-psihološko-politikološko sagledavanje ove pojave, mogli bi sada već reći - fenomena današnjice. Fenomen je tim aktuelniji što će, na žalost i najverovatnije potrajati, jer nemoć da problem reše u ovoj zemlji su iskazali mnogi, uključujući čak i aktuelnog premijera!           

Suština i smisao sporta

Agresivnost, ona konstruktivna poželjna je, bez čega nema života. Ona služi da čovek preživi, istovremeno da stvara, kreira, da se brani, da se bori i prilagođava izazovu vremena. Međutim, onog trenutka kada ta agresivnost nije konstruktivna i pređe u destrukciju, odnosno nanošenje zla i šteti drugima u tom slučaju se može govoriti o femomenu današnjice.

U mnoštvu ciljeva bavljenja sportom - karijera, slava, samouvažavanje, zdravlje, konkurencija, bogaćenje ljudske prirode... - pobeda je ipak najvažniji cilj. Publika je očekuje, društvo takođe. Autor postaje glavni, uz trenera koji priprema pobedu, koja je, u hijerarhiji prestiža, tako potrebna svakom društvu. Pobeda se ne kuje samo na stadionu, među sportistima, nego i u kabinetima rukovodilaca, hotelima gde se vrše pritisci na sudije, u okrilju biznisa koji odlučuje na čijim će se pobedama i porazima zgrnuti silan novac. Sve ove pojave vode u defektna i devijantna stanja, antihumanost, socijalnost, amoralnost i destruktivnost savremenog profesionalnog i vrhunskog sporta, rekao nam je dr Dragan Koković,  sociologa sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koji je objavio više knjiga na temu fenomenologija soprta, nasilja u sportu i sl.

 

dr. Dragan Koković - foto: Dragan Pejić

U naš svakodnevni život prodrlo je nasilje. Zastrašujuća agresivnost, nasilje i nacionalna megalomanija zapljuskoju i sportska borilišta. Profesionalni sport ima malo veze sa poštenom igrom. On je usko povezan sa politikom, biznisom, mafijom... bolje reći - mržnjom, zavišću, prestižom, nepoštovanjem pravila i sadističkim uživanjem u nasilju, drugim rečima, to je rat bez pucanja ili rat prijateljskim sredstvima. Nije slučajno što pojedini istraživači govore o "nasilju svakodnevnice". Sport je sastavni deo našeg svakodnevlja i gotovo je logičan zaključak da ni on nije imun od agresivnosti i nasilja koji podstiču masovne psihoze.

U svojoj biti, po svojim mogućnostima, sport je najšira osnova međuljudskog druženja, igra i sport oblici su univerzalne ljudske konkurencije koja daje mogućnost da se uobliči i iskaže ljudska priroda.

Ovu univerzalnost sporta kao autentičnog međuljudskog odnosa profesionalni sport je uveliko degradirao i deformisao time što je stvarni susret, međuljudski kontakt, pretvorio u "borbu", druga i protivnika, vrlo  često i neprijatelja. Rezultati se često postižu na račun gubljenja ljudskog identiteta. Setite se samo DRONA, i njega su albanci smislili i upotrebili ne bi li ostvarili svoj sportski cilj.

Prevelika zaokupljenost problemom stvara napetost, što dovodi do toga da profesionalni sport često gubi elemente igračkog, a ponekad čak nema nikakve veze sa autentičnom igrom, jer je usko vezuje za zavist, mržnju, nepoštovanje pravila, nasilje itd. To su, uostalom i najuočljiviji poremećaji vrednosti  u sportu.

Društveni sistem presudno utiče na sport, njegovu suštinu, karakter, organizacionu strukturu itd. Nasilje je takođe proizvod određenog društva. Društvo često propoveda nenasilje, a istovremeno stvara sve pogodnije uslove u kojima nasilje postaje privlačno velikim segmentima stanovništva. Problem nasilja, dakle, nije u stadionu ili sportskoj dvorani, već u egzistencijalnoj situaciji, sa svim komplikovanim društvenim odnosima.

Foto: pixabay.com

Koji su osnovni motivi koji podstiču nasilje u sportu – objašnjava Koković:

- U uslovima prenaglašenih rivalstava, hipertrofiranih sistema takmičenja, sport je postao najprijemčljiviji za sve moguće eskalacije isključivosti, otvorene mržnje u obliku šovinizma, nacionalizma i naleta mračnih strasti. Život gomile počinje intenzivno pulsirati jer ona biva ponesena opštim grubljim osećanjima, pobudama i emocijama... Istovremeno, gomila spremnije ispoljava osećanja u kojima ima manje razumevanja i obzira prema drugima nego što bi to učinio pojedinac koji ne bi bio pod pritiskom i uticajem gomile...

Pobeda se pretvara ne samo u najvažniju već jedinu stvar koja postoji u sportu. Da bi se pobedilo po svaku cenu, vodi se borba na život i smrt, iz čega nije isključeno nasilje. Svako je svakome ne samo mogući takmac nego i neprijatelj. Da bi nešto stvorio, moraš nekoga razoriti. Putem sporta se, dakle, obavljaju društveni, ekonomski i politički poslovi: pobeda, poraz, napad, odbrana, otpor, rasturanje i razbijanje protivnika, bacanje na kolena itd. Ako je pobeda jedina stvarna vrednost, onda poraženi nema vrednosti. Teško društvu koje nema mesta za poražene: teško većini! Ako društvo nema milosti prema onima koji su na dnu i onima koji ispadaju iz trke, proizvodiće depresivna i  defektna stanja iz kojih izrastaju nasilje i agresija – kaže Koković.

Ogledalo stvarnosti

Učestale tuče na sportskim terenima i sportskih grupa izvan stadiona/dvorana deo su naše agresivne i trivijalne svakodnevnice. Agresija i košmarna “bezrazložnost” osvojile su gotovo sve kutke čovekove egzistencije. Kriza je stigla i do sportske igre koja bi trebalo da bude ventil pražnjenja potisnute i "blokirane" energije i odgovor na induvidualnu i socijalnu frustraciju. Navijači se međutim nekritički, do fanatizma poistovećuju sa ekipom  čije su pristalice. Takvo navijanje nikome nije potrebno, a ponajmanje ekipama koji od toga imaju samo štetu.

Zastrašujuća agresivnost, nasilje je do te mere uzelo maha da više ne možemo govoriti samo o trenutnom besu publike, specifičnom agregatu koji je okupljen na jedan trenutak, već se o svemu mora govoriti u širem kontekstu, kao svojevrsnom društvenom besu, agresivnosti koja karakteriše naše vreme o ponašanje društvu najznačajnijih - mladih.

Sociolozi su već odavno konstatovali da u uslovima prenaglašenih rivalstava, hipertrofiranih sistema takmičenja, sport postaje najprijemčljiviji za sve moguće eskalacije isključivosti, otvorene mržnje u obliku šovinizma, nacionalizma i naleta mračnih strasti. Psiholozi su utvrdili da život gomile počinje intenzivno pulsirati jer ona biva ponesena opštim grubljim osećanjima, pobudama i emocijama... Istovremeno, gomila spremnije ispoljava osećanja u kojima ima manje razumevanja i obzira prema drugima nego što bi to učinio pojedinac koji ne bi bio pod pritiskom i uticajem gomile... Konačno, politikolozi tvrde da su stadioni samo eksperiment "in vivo" onoga što se događa na političkom planu, ali i skoro uvek tačna prognoza budućih događaja. Stadion je azil za slobodnije ispoljavanje emocija i političkih raspoloženja, a preko tribina u javnost dopire ono što državni mehanizmi pokušavaju da sateraju u "podzemne tokove". Rečju - sport je ogledalo društvenih i političkih tokova i reakcija na njih. To je ogoljena priča o razorenom društvu i posledicama dugogodišnje društvene marginalizacije i inferiornosti mladih koji čine najveći deo ekstremne navijačne populacije! Tuče  navijača su su konflikt pozadine. U stvari to su tuče zbog praznine života. One ne otkrivaju oholost, nego mnogo više - bespomoćnost.

Nikom, dakle, više nije potrebno objašnjavati da društveni sistem presudno utiče na sport, njegovu suštinu, karakter, organizacionu strukturu itd. Nasilje je takođe proizvod određenog društva. Društvo često propoveda nenasilje, a istovremeno stvara sve pogodnije uslove u kojima nasilje postaje privlačno velikim segmentima stanovništva. Dešavanja u Skupštini, gde pljušte uvrede, svađe,  pretnje, katkad i fizički sukobi, onih koje smo izabrali kao najbolje, su takođe dobar pokazatelj trenutnog stanja duha, (ne)tolerancije,  materijalne i finansijske situacije, i kad nam se tako ponašaju narodni poslanici u najvišem telu države, šta očekivati od naše bespomoćne omladine - osim destrukcije, agresije i nasilja. Iako mladi, nisu ludi a da ne vide ko i kako nas je pokrao, ko, kako i zbog čega se nasilnički ponaša. Ako već preko noći ne mogu krasti i bogatiti se, mogu bar to što mogu - negodovati, a za to postoje brojna mesta i načini. Zvižduci, psovke, lomljava i tuče na sportskim priredbama su za to najpogodnije mesto. Zašto?

Zato što su mladi, hteli ne hteli, zaokupirani politikom a zaokupljenost politikom truje sport, koji postaje najbolji katalizator i ogledalo onoga što se u društvu dešava. Stadioni koji su postali mesto patološke mržnje i zanosa, pravi festivali folkornog uzdizanja svoga naroda, i te kako idu u prilog retkim glavama koje su upozoravale da su nam stadioni postali tvrđave nacionalističke euforije i paranoje koja se nikako ne može svesti samo i isključivo na fenomen besa zbog sporta.  Uzroci ponašanja publike mnogo su dublji nego što izgledaju na prvi pogled. Opake tendencije ideologizacije i politizacije u sportu rezultat su dubljih, globalnih podela koje svoju manifestaciju nalaze u sportu, koji postaje prostor za rešavanje društvenih, političkih i vrednosnih poruka. Istina, sport bi nekada mogao biti obrazac našeg jedinstva, ali kako to možemo tražiti samo od sporta kada smo se u svim drugim oblastima života i rada tako drastično podelili?! Sportska nekultura je prisutna, ali na iskrivljenu svest deluje mnoštvo drugih faktora. Na stadionima se okupljaju oni kojima je sportska priredba zgodna prilika za izlivanje svakojakih strasti, način oslobađanja kompleksa i frustracija koje donosi ovo pakleno doba. Iskazuju se različite nacionalističke strasti, retgogradni izlivi mržnje sa tužnim krajem koji onespokojava mnoge ljude. Igraju se igre oko sporta u kojima su mladi ljkudi "taoci krvi i igara". Divljanje i vandalizam u koje su uvučeni čitavi narodi nisu više sporedna pojava. To je opasno i ozbiljno stanje koje je od stadiona napravilo mesto koje registruje i najmanje potrese u određenoj društvenoj stvarnosti. To je cena za nastojanje društva da usmeri masovnu energiju na bezbolan način, što mu se vraća kao bumerang sa umnoženim konfliktima. Nezaposlenost obrazovanih mladih ljudi, njihovo nezadovoljstvo kada je u pitanju perspektiva i mogućnost društvene promocije stvorili su od mladih ljudi pripadnike kontrakulture koji protestuju protiv normi koncvencionalnog društva, a stadion je pogodno sabirno mesto za takve akcje.

Dakle, agresija se prelila iz života na sportska igrališta i oko njih. Pokazalo se da ne umemo biti za "naše" a da ne budemo protiv onih drugih. Uočljivo je kako mržnja jednih proizvodi mržnju drugih. Pravila iracionalnog ponašanja, surova agresija i bezizlazna mržnja u sportu, a tamo ima najmanje razloga za to, nije samo prolazna pojava poremećene komunikacije, nego razlog za ozbiljnu zabrinutost. Hoće li to da shvate oni koji bi morali, a pogotovo hoće li se kod nas konačne nešto radikalno uraditi na eliminisanju uzroka - pitanja su bez odgovora. Stručnjaka – sociologa i psihologa, političara a pogotovo nas običnih smrtnika!