XS
SM
MD
LG

Raspad sistema!

Godinama su bili ponos srpskog sporta. Vladali su Evropom sedam godina, svetom samo dve. Jedini nedosanjani san je olimpijsko zlato. Vaterpolisti se i ove godine diče medaljama. Odbranili su Svetsku ligu, ali su u finalu evropsku krunu prepustili Crnogorcima. Na Olimpijskim igrama u Pekingu napravili su korak unazad, umesto željenog zlata stigli su do bronze. I u prestonici Kine se desilo nešto za javnost nezamislivo: posle poraza u polufinalu od SAD potukli su se Šapić i Šefik. Najubojitiji strelac je polomio nogu, najbolji golman ruku. Usledilo je pomirenje, ali je i obelodanjeno da su međuljudski odnosi u našoj trofejnoj organizaciji i te kako narušeni. Maske su pale pre nekoliko dana, kada su Aleksandar Ćirić i Aleksandar Šapić javno rekli da odlaze iz reprezentacije zbog loših odnosa, ali i slabog rada u Savezu. Prozvani Nenad Manojlović i Dejan Udovičić nisu hteli javno da odgovore, ali je zato generalni sekretar Marko Stefanović podneo ostavku. Odlazak je najavio i predsednik Velibor Sovrović. Zemljotres u vaterpolo organizaciji nažalost nije mnoge potresao. Zasad se ne preduzimaju vanredne mere, ne razmišlja se o sportskom direktoru, koji je i bio predsednik Stručnog saveta (Nenad Manojlović je 24. marta podneo ostavku, nezvanično, pod pritiskom nekoliko zvezda reprezentacije). Savez nema ni predsednika Skupštine, jer je to mesto upražnjeno posle iznenadne smrti 24. decembra 2006. Mirka Sandića... Zlatnu generaciju počeo je da stvara još početkom 1997. Nikola Stamenić. Na EP u Sevilji u vatru je ubacio: Šapića, Ćirića, Trbojevića, Ikodinovića, Savića, Vujasinovića, Pekovića... Osvojio je srebro, pola godina kasnije i svetsku bronzu u Pertu. Ali, i tada nije moglo bez problema. Stamenić je krajem 1997. u jednom danu prvo podneo, pa povukao ostavku. Iduće godine iz reprezentacije je odstranio Šapića. Problemi su kulminirali na EP 1999. u Firenci (bili sedmi), kada se veliki trener i povukao. Januara 2000. selekciju preuzima Manojlović. U tim vraća Šapića, ali i Šoštara i Jugoslava Vasovića. Osvaja olimpijsku bronzu, a 2001. na impresivan način i Evropu u Budimpešti. Te godine plavi su postali i vicešampioni sveta. Dve godine kasnije u Kranju je odbranjeno evropsko zlato, u Barseloni osvojeno svetska bronza, a 2004. u Atini nesrećno u finalu protiv Mađara izgubljeno olimpijsko zlato. Vrhunac generacije bio je na SP 2005. u Montrealu, kada je pod komandom selektora Petra Porobića pokorena planeta. Uoči EP 2006. u Beogradu, kada su zbog raspada SCG ostali bez petorice Crnogoraca i selektora Porobića, igrači nisu krili nezadovoljstvo. Zlato pod vođstvom Dejana Udovičića je pokrilo ljutnju, ali ne i odluku Petra Trbojevića da se zbog lošeg rada Saveza povuče, jer nije želeo da zbog svog nezadovoljstva remeti atmosferu u reprezentaciji. Prvi pravi šok doživljen je lane na SP u Melburnu, gde je osvojeno četvrto mesto. Iz daleke Australije stizale su priče o netrpeljivosti između igrača i neslaganja sa radom selektora. Ipak, po povratku je zataškano, jer se uporno čuvao imidž “srećne porodice”. Ali, počela su da smetaju i obična pitanja, dok se bilo kakva kritika doživljavala previše lično. Usledila je Svetska liga, trijumf u Berlinu i jačanja uticaja igrača. Oni koji su mogli da reaguju nisu hteli ili nisu imali hrabrosti. Lični interesi su prevladali, stvarani su do tada i nezamislivi paktovi, ljuti protivnici preko noći su postali veliki prijatelji. Već tada je bilo jasno da je poremećena hijerarhija u organizaciji. Vaterpolisti odavno znaju da je ključ uspeha da “vlada” bira selektora, a on igrače. Kad god se podređeni izdigao iznad nadređenog, sistem je pucao. I to se desilo ove godine. Igrači su posle godina “udvaranja” poverovali da su neprikosnoveni, nametali su svoje stavove... I, ruku na srce, oni za to nisu krivi. Čak je Upravni odbor nedavno odlučio da kooptira jednog reprezentativca, ali oni još nisu izabrali svog predstavnika. U Savezu je odavno, naročito posle odlaska Crnogoraca, nestala prava opozicija. Malo ljudi je spremno da zasuče rukave u vaterpolu i u takvoj situaciji se izrodio klub (Partizan) - reprezentacija. Kakva je perspektiva naše selekcije posle odlaska Šapića, Ćirića, Vujasinovića, Savića, Ikodinovića, Šefika pokazaće SP 2009. u Rimu. PARTIZAN - REPREZENTACIJA na Banjici tvrde da oni nisu krivi što žele da rade, što se bore za vrhunski tim, što su privlačni mladim igračima. Podsećaju da im Savez 2002. nije pomogao kada su morali da se odreknu osmorice sjajnih igrača. Sada će okosnicu reprezentacije činiti igrači Partizana Rajfajzen, koji u ovoj sezoni napadaju evropsku krunu. Uz bivšeg kapitena selekcije Vujasinovića, tu su: Filipović, Prlainović, Soro, Gocić, Pijetlović, Rađen, do juče potencijalni Avramović, Stefan i Branislav Mitrović, Aleksić. Reprezentativci, koji igraju u inostranstvu su Udovičić, Nikić i Peković. TRENERI SVOJEVREMENO je pokojni Mirko Sandić, dok je vodio Savez, zamerao Vlahu Orliću i Nikoli Stameniću što nisu obučili svoje naslednike. Slična situacija je i danas. Nenad Manojlović je sportski direktor Partizana, dok je Dejan Udovičić strateg crno-belih. Udovičićeva desna ruka Novoselac vodi nemački Špandau, Pero Kovačević Marselj, Dejan Jovović je angažovan oko nove Zvezde, dok je Goran Rađenović van svih kombinacija. CRNOGORCI PRVA smena generacija urađena je 2002. na FINA kupu u Beogradu. Tada reprezentativci postaju: Vanja Udovičić, Nikić, ali i Crnogorci: Zloković, Jokić, Gojković. Već tada počinju tihe zamerke na forsiranje igrača iz Crne Gore, jer se zbog najavljenog otcepljenja nije branio srpski interes. DANILO IKODINOVIĆ je uoči EP u Malagi preživeo tešku saobraćajnu nesreću i njegova lična drama ostavila je traga na igrače. Dača je nedostajao ekipi i kao igrač, i kao čovek, koji je umeo da napravi atmosferu i pomiri zavađene. Najpopularniji vaterpolista se sada bori za svoju zlatnu desnicu i sigurno da mu je sve ostalo u drugom planu.